TEKST

Nadzirani i nevidljivi: život u Americi

Američki beskućnici nisu izuzeti iz države nadzora — zapravo su među njenim primarnim žrtvama. Oni su nadzirani, ali njihove potrebe za medicinskom skrbi, hranom, odjećom te najviše domom su napravljene nevidljivima.

Termin „povratni kulturni šok“, na engleskom reverse culture shock, označava pojavu kada se netko vrati u svoj dom ili rodni kraj nakon dugovremenog odsustva te doživi isti oblik šoka kao kada ide na neko daleko, nepoznato mjesto. Nakon povratka u svoj rodni New York po prvi put nakon dvije i pol godine, osjetila sam to više puta, kada sam ponovo vidjela veličinu supermarketa, široku ponudu američkih šoping centra — i katastrofalno stanje podzemne željeznice.

Najjači kulturni šok koji sam iskusila svoj prvi dan natrag u New Yorku je dok sam šetala po svom kvartu, mjesto s dosta predgradskih karakteristika na rubu Queensa, s mojom mamom. Na prvu kuću koja je imala sigurnosne kamere nisam se osvrnula, ali nakon pet kuća u nizu koje su imale natpise u dvorištu na kojima piše „Smile, you’re on camera!“ („Nasmiješite se, na kameri ste!“), došla mi želja da idem kući. Otkad znam za sebe ti znakovi se mogu vidjeti u malim biznisima i prodavaonicama poput čuvenih njujorških delija i bodega kao neka vrsta očajnog pokušaja da se provalnici odvrate od njihovih nakana tako što ih se obavijesti da imaju sigurnosne sisteme. Nisam bila naviknuta na te znakove na privatnim kućama, osim na kućama nekoliko ljudi koje smo kao lokalni klinci u trick-or-treating debelo zaobilazili.

Odjednom, vidjela sam te znakove kod svih naših susjeda, kao i druge znakove za sigurnosne kamere, sigurnosne sisteme i druge stvari. Moj brat, koji još uvijek živi s majkom, potvrdio mi je da se sigurnosna oprema u kvartu debelo pojačala u zadnjih par godina te da to nije bilo samo moje kulturno priviđenje. Neki susjedi su dodali dodatnu sigurnosnu opremu, poput automatskih svjetala usmjerenih prema prolaznicima koja se uključuju noću kada netko prođe pločnikom, odnosno javnom površinom, ispred njihove kuće.

Tijekom cijelog svog puta u SAD, nisam se mogla otresti osjećaja da me netko konstantno promatra, da li dok sam šetala svojim kvartom ili centrom grada. Toliko mi je to počelo smetati da sam se radovala da se vratim Balkanu, što je malo ironično imajući u vidu koliko se međusobno zezamo u vezi radoznalosti naših susjeda i baka. Tek tada sam osjetila koliko je konstantan nadzor jaka karakteristika američkog društva, pod kojim smo svi koji hodamo, vozimo i postojimo na njegovim ulicama.

Hudson Yards: Nadzor kao turistička atrakcija

Knjiški primjer institucionaliziranog nadzora u New Yorku je građevinski projekt Hudson Yards, luksuzni projekt na bivšem željezničkom okretištu na zapadnoj obali Manhattana. Projekt se sastoji od više luksuznih zgrada i poslovnih kompleksa, ogromnog shopping centra, galerije, i betonirane „javne“ plaze sa strukturom i turističkom atrakcijom The Vessel. Dok sam još živjela u New Yorku, trajala je gradnja tog projekta, kao i žestoke kritike na isti. Lokalni aktivisti su kritizirali pronevjeru javnog novca za gradnju privatnog projekta, privatizaciju prostora koji je bio u javnom vlasništvu i količinu novca uloženo u projekt koji suštinski ne služi većini građana i građanki New Yorka.

Investitori su u neku ruku pravdali taj projekt objašnjenjem da se u centru nalazi javni trg gdje se ljudi mogu okupljati. Međutim, na tom trgu, privatna tvrtka Related, koja je glavni investitor, skuplja podatke od radnika, stanovnika i prolaznika koji orbituju oko Hudson Yardsa — i ima pravo da zadrži te podatke bez roka i bez informiranja javnosti o njihovim namjenama. Kiosci i kamere prate prolaznike i zabilježavaju njihove kretnje, bez njihove svijesti o tome (planirani kiosci su samo privatna verzija već postojećih LinkNYC kioska koji su niknuli cijelim gradom umjesto zastarjelih telefonskih govornica, a služe kao reklamne ploče i punktovi za Wi-Fi i punjenje mobilnih telefona – kao i kamere koje snimaju prolaznike).

Što radi privatna tvrtka s informacijama o prolaznicima te kako se građani mogu osjećati ugodno na javnom mjestu koje je konstantno pod nadzorom su pitanja koja su mi prolazila kroz glavu kad sam se prošetala kroz Hudson Yards sa svojom prijateljicom. Trg je vrvio redarima iz privatnog osiguranja: vidljivi spomenici sistema nadzora koji dolazi i u ne-tehnološkom obliku. Park u Hudson Yardsu ne liči ni na jedan drugi park u New Yorku, i to ne samo zato što je skoro skroz betoniran osim nekoliko jadnih drveća — bilo je vrlo malo radnika na pauzama za ručak, nije bilo djece koja se igraju i tinejdžera koji bježe iz škole te niti jednog beskućnika. Konstantan nadzor javnog prostora pretvara javni prostor u mjesto iz kojeg se neželjeni lako mogu izbaciti ili jednostavno dovoljno prestrašiti da niti ne dođu „praviti frku“ za bogatije.

Prije par godina sam s istom prijateljicom namjerno prošetala projektom da vidimo galeriju koja je otvorena unutra i da zadovoljimo morbidnu znatiželju oko toga kako izgleda Hudson Yards. Ovaj put smo slučajno zalutale jer smo bile gladne tijekom šetnje, ali nije nam palo na pamet da se zaustavimo jesti u šoping centar Hudson Yards jer si to ne možemo priuštiti. I ja i prijateljica smo bez razmišljanja ubrzale korak dok smo prolazile kroz taj prostor jer nam je bilo neugodno da se zadržavamo — to jest, uživamo u svrsi javnog prostora — zbog konstantnog osjećaja nadzora, pogotovo za moju drugaricu koja je Afroameričkog porijekla.

Centralni fokus trga je gore spomenuti The Vessel, koji je nekako prikladan spomenik za najjadniji javni prostor u gradu. The Vessel je trebala biti nova atrakcija u New Yorku koja pruža pogled na grad, iako se dobar dio građana sprdao s košarastom građevinom izrazito ružnog oblika. Međutim, postala je atrakcija morbidnije vrste — više ljudi je umrlo od samoubojstava u samo godinu dana nakon otvaranja. Investitor je odbio slušati molbe lokalnih aktivista i poduzeti mjere koji su oni predložili za sprječavanje samoubojstava te je umjesto toga pokušao s drugim mjerama poput naplaćivanje karata, stacioniranje privatnih redara i zabrana ulaska u strukturu kao solo osoba. Nakon svake mjere je slijedilo bar još jedno samoubojstvo.

Kada sam se ja prošetala pored The Vessela, bio je okružen dizalicama koje su postavljale sigurnosne mreže oko strukture, godinama nakon što se to prvo tražilo. The Vessel se ponovno otvorio za posjete par dana nakon što sam bila tamo, kao neformalni spomenik toga kako nas kapitalizam dovodi do smrti. Isto je postao nevoljan primjer toga kako nas američka kultura nadzora u suštini ne može spasiti: čemu silni privatni redari, kamere i „sigurnosno“ skupljanje podataka ako nisu mogli spriječiti nešto najgore što se može desiti u javnom prostoru — smrt?

Nadzor i nevidljivost

Moglo bi se reći da je kultura nadzora u Americi ironična kada se usporedi s razmjerima nevidljivosti neželjenih ljudi u društvu, ljudi koji su doslovno gurnuti na margine društva. Razmišljala sam o tome kada sam na kratko otputovala do Los Angelesa na svadbu — moj prvi put u Kaliforniji. Kalifornija je jedna od najbogatijih saveznih država, ali ima najveću populaciju beskućnika u SAD-u. Nisam očekivala da će mi to biti veliki šok (ipak dolazim iz New Yorka, države s drugom najvećom populacijom beskućnika).

Međutim, i meni je bio šok kada sam na vožnju iz aerodroma do grada (u gužvi, naravno), vidjela bezbroj šatorskih naselja ispod mostova i pored puteva, gdje god su ljudi našli mjesto da se smjeste, brojni skoro koliko i visoke palme koje se vijugajući uspinju između autoputskih rampa. Šetala sam uz Hollywood Boulevard, ulicu u kojoj se nalaze čuveni teatri i Hollywood Walk of Fame (u vrlo američkom duhu, na tom putu sam saznala da poznate osobe zapravo moraju platiti sponzorstvo da bi dobile zvijezdu u Hollywoodu). Pored turista i lokalnih tinejdžera koji stoje u redu za pretpremijeru nekog Netflixovog showa, ljudi bez kuća spavaju, svađaju se, i konzumiraju drogu na otvorenu, jer nemaju gdje drugdje.

Čak i meni, okorjeloj Amerikanki, bliski susret s takvim kontrastom ekstremnog bogatstva i ekstremnog oskudništva je bio težak. Kako je to moguće, u državi koja je toliko bogata? Još više, kako je to moguće, da se prolazi pored ljudi koji su skoro pa nevidljivi na ulici, u državi gdje smo svi pod konstantnim nadzorom?

Međutim, skužila sam da to nije uopće ironično, jer ljudi koji žive na ulici su itekako pod konstantnim nadzorom, još više nego mi koji možemo ići kući (i onda se svojevoljno uključimo u sistem nadzora putem pametnih tehnologija poput Alexe, Amazonovog kućnog robota koji je ultra-popularan u Americi). Vijesti iz Kalifornije konstantno donose priče o policijskom racijama nad ljudima koji žive na ulici. Lokalni političari ponosno donose zakone koji zabranjuju život na ulici bez da se ljudima da ikakva druga mogućnost egzistencije te sudjeluju u photoshootingu u kojem bacaju njihove stvari u kontejnere.

Nije samo vlast i kapital to što nadzire ljude na ulici. I njihovi sugrađani sudjeluju u nadzoru nad njima tako što zovu policiju kada vide nekog na ulici tko se ne ponaša kako bi oni htjeli (ili samo postoji). Obični građani isto doprinose fearmongeringu oko ljudi na ulici kada pišu histerične reportaže na društvenim mrežama kako su u bili istraumatizirani na putu u velegrad jer su vidjeli osobu na ulici (ovaj dio izvještaja s razlogom nije popraćen fotografijom, da i ja ne doprinesem tom nadzoru ljudi na ulici). Američki beskućnici nisu izuzeti iz države nadzora, zapravo su među njenim primarnim žrtvama. Oni su nadzirani, ali njihove potrebe za medicinskom skrbi, hranom, odjećom te najviše domom su napravljene nevidljivima.

Kultura nadzora u svima nama

Možda najjeziviji primjeri američke kulture nadzora nisu institucionalni oblici tog nadzora, poput konstantnog prisustva policajaca i kamere. Meni je najteže pala kultura nadzora koja je postala sastavni dio način razmišljanja prosječnog američkog građanina, pogotovo u predgrađima iz kojih nevoljko priznajem da i sama dolazim. Dok se na Balkanu nadzor svodi na tome da deda Stipe ogovara unuku babe Štefe, u Americi kultura nadzora u predgrađu često eskalira do toga da susjedi pokušaju koristiti razne autoritete, od privatnih sigurnosnih službi i stanarskih udruga do same policije kako bi „spriječili“ susjede u njihovim raznim sitnim deliktima.

Primjera radi, moj mlađi brat zadnjih je par godina više puta imao susret s upravom stambenog kompleksa gdje žive on i naša majka, ili čak i s policijom jer ga je netko od susjeda prijavio zbog kršenja pravila. Njegovi grijesi? Jednom je popravljao svoj auto u vlastitoj garaži koju on i majka iznajmljuju od stambenog kompleksa. Drugi put je igrao košarku s prijateljima u šest sati popodne na košarkaškim terenima (tada ih je policija zamolila da se prave kao da su otišli pa da se naknadno vrate jer ih je neka susjeda konstantno zvala).

U američkim predgrađima je odavno vladala kultura nadzora susjeda, potpomognuta arhaičnim pravilnicima koje donose same stambene zajednice u kojima se regulira sve — od ljubimca do biljke koju stanovnici mogu imati u dvorištu. Međutim, primijetila sam da se u zadnjih par godina kultura nadzora pogoršala. Jedan od razloga je svakako unapređivanje tehnologije nadzora. Laka dostupnost kamere, pametnih zvona i drugih sigurnosnih alata napravilo je situaciju u kojoj se svaki prosječni Amerikanac sada može osjećati kao kralj u svojoj kući — i da živi u mentalitetu opsade.

Pod tehnologiju nadzora svakako se moraju uključiti i društvene mreže, specifično mreža NextDoor. Originalno zamišljena kao mreža gdje se ljudi mogu povezati s susjedima (prijavljuje se po susjedstvu i možeš biti član samo foruma mjesta gdje živiš), NextDoor je umjesto toga postao platforma za osvetničku pravdu. Susjedi pišu postove o (ponekad izmišljenim) opasnostima iz susjedstva i međusobno se huškaju u komentarima, stvarajući atmosferu straha od svijeta izvan kuće. Prijateljica koja se prijavila na platformu iz morbidne radoznalosti mi je podijelila nekoliko primjera. Njena susjeda je u panici napisala kako grupa tinejdžera prolaze ispred njene kuće svaki dan u isto vrijeme. Prvo su ljudi pisali više komentara u kojima je ohrabruju da zove policiju, da se suoči s njima, da svakako su sumnjivi — dok netko napokon nije napisao da djeca najvjerojatnije idu u srednju školu, koja je niz njenu ulicu, i gdje moraju biti svaki dan u isto vrijeme.

Još veći uzrok povećane kulture paranoje i nadzora u Americi vidim u ekstremnoj polarizaciji američkog društva. Bezbroj članaka je napisano o polarizaciji u američkom društvu, većinom u kontekstu polarizacije između ljudi koji glasaju za Trumpa i ljudi koji ga ne vole. Koliko god ljevičari ne vole liberalni okvir gledanja kroz koji je Trump uzrok svega lošeg u američkom društvu, ne može se osporiti da je njegova pojava svakako polarizirala našu zemlju i to po dubljim pitanjima nego „tko će za koga glasati“. Mislim da nije slučajnost da kuće koje imaju „Trump“ natpise na vratima isto imaju najviše kamera oko sebe, jer netko tko vjeruje u Trumpovu retoriku će naravno gledati na cijeli svijet izvan svoga praga kao prijetnju. Međutim, ima drugih podjela u američkom društvu koje su isto duboke — polarizacija između stanovništva rođenog u Americi i imigranata, polarizacija između starijih migranata i novijih pridošlica (nikad ne pitaj Hrvata u Americi što misli u migrante, jer često zaboravi da je i on sam bio jednom među njima) polarizacija između ljudi na osnovi rase i nacionalnosti, polarizacija između ljudi srednje i radničke klase i onih u ekstremnom siromaštvu, na koje se gleda kao osobe koje te mogu „povući dolje“ sa sobom.

Određeni aspekti društvenog života su se svakako pogoršali u Americi. Kriza stanovanja poslije pandemije se pogoršala i stopa beskućništva je sve veća. Kriza troškova života se povećava. U određenim dijelovima zemlje ovisnička kriza desetkuje stanovništvo. Ljudi su svjesni toga, no njihova reakcija je vrlo američka i individualistička: zatvaranje unutra. Svaki beskućnik je osoba koja te može povući dolje. Svaki stranac je osoba te koja može uvući u vrtlog kriminala. Svaki susjed koji krši neka sitna pravila kućnog reda će se pretvoriti u većeg kriminalca ako ga odmah ne prijaviš. Pouka iz društvenih događanja nije da se moramo ujediniti i boriti za bolju budućnost, nego da se gleda samo sebe i (možda) svoju familiju, a da su drugi prijetnja.

Završila bih putni izvještaj s jednom opaskom koja mi padne na um kad god previše kritiziram svoju rodnu zemlju ispred drugih. Obično ljudi reagiraju tako da se čude kako Amerika može biti takva i vesele se kako oni nikad ne bi bili takvi. Međutim, i naše društvo ima parelele s američkim. Što je Beograd na vodi ako ne Hudson Yards u Srbiji? Što reći o sadašnjem hrvatskom nacionalnom hobiju zvanom snimanje stranih radnika kako jedu, odmaraju se, uživaju u novogodišnjoj svirci ili jednostavno postoje te njihovo razvlačenje po društvenim mrežama i jeftinim portalima, nego da je to domaća varijanta američke kulture nadzora?

Možda sve što sam opisala nije ništa inherentno SAD-u, nego kapitalizmu, a samo se više osjeća u SAD-u jer je to ipak laboratorij i okosnica globalnog kapitalizma. Za sada, drago mi je bilo vratiti se mom Balkanu. Bakica Štefa me barem pozdravi prije nego me ogovara. Susjedovih pet kamera u Americi – ne.

Rebecca Duras

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu.