TEKST

Što nam je Alternativa?



U svjetlu višestrukih ekonomskih kriza i priljeva izbjeglica u Europu, pukotine koje su se formirale u Europskoj uniji postaje sve teže ignorirati. Kada je iznenađujuća pobjeda Donalda Trumpa nagovijestila odbacivanje liberalnog globalizma i obnovljenu fiksaciju na antimigrantsku retoriku, to bi se moglo shvatiti kao znak za ono što su druge etablirane liberalne demokracije počele doživljavati. Alternative für Deutschland je stranka koja najbolje pokazuje kako se razočaranje postnacionalističkim liberalizmom i njegovom političkom klasom ispreplelo s pitanjima migracije i sigurnosti granica.




Otmica Europe (c. 1560-62), Tizian, Javna domena, Wikimedia Commons




Dana 6. studenog, manje od 24 sata nakon što je Donald Trump još jednom izabran za predsjednika, raspala se njemačka vladajuća koalicija socijaldemokrata, zelenih i liberala. S novim izborima na horizontu i izrazito slabom njemačkom ljevicom, pomak udesno čini se vjerojatnim. Očajničke koalicije koje su bile formirane kako bi se spriječilo koketiranje Zapada s “desničarskim populizmom” možda su privremeno zaustavile njegov zamah, ali Trumpova je era daleko od kraja. Do sada bi već trebalo biti jasno da je potrebno više od ljudi poput Joea Bidena, Keira Starmera ili Olafa Scholza da bi se promijenio kurs na kojeg je Zapad postavljen tijekom posljednjeg desetljeća. Umjesto toga, ovaj kratki intermezzo razumne socijalno-liberalne politike samo je rasplamsao nezadovoljstvo političkim establišmentom. CoVid-19 i klimatska kriza možda su kod nekih glasača mogli izazvati nostalgiju za vremenom dosadne, nenadahnute, ali zato pouzdane administracije. Umjesto toga, ustanovili su da “kompetentni administratori” nisu ništa sposobniji razriješiti sada već permanentno krizno stanje od svojih zalutalih protivnika. 

U jeku višestrukih gospodarskih kriza i priljeva izbjeglica u Europu, pukotine koje su se stvarale u Europskoj uniji postalo je teško ignorirati. Dakle, kada je iznenađujuća pobjeda Donalda Trumpa telegrafirala odbacivanje liberalnog internacionalizma i obnovljenu fiksaciju na anti-imigrantsku retoriku, to se moglo shvatiti kao predznak za ono što se počelo dešavati u ostalim etabliranim liberalnim demokracijama. Alternative für Deutschland posebno pokazuje kako se razočaranje postnacionalističkim liberalizmom i njegovom političkom klasom ispreplelo s pitanjima migracije i granične sigurnosti. Osnovao ju je profesor ekonomije koji je želio vratiti Njemačku s eura natrag na nacionalnu valutu, a stranka je brzo postala okupljalište za sve koji su razočarani idejom europskog jedinstva. Kako su njemačke frustracije Merkelicom i EU-om postajale sve manje vezane uz lijene Grke, a sve više uz sirijske izbjeglice, AfD je promijenio kurs i vodstvo upravo na vrijeme za trend koji će definirati kasne 2010-e: desničarski populizam. 

Populizam nije američka izmišljotina, ali nije ni riječ “Hamburger”, a Donald Trump nam je uvijek na pameti kad čujemo oba pojma. Mnogi od europskih “desničarskih populista” prethode Trumpu – ili barem trenutku kada je kao kandidat shvaćen ozbiljno – ali njegova je pobjeda očito postala estetska točka inspiracije za svakoga tko pokušava mobilizirati oko političkog nezadovoljstva. Odjednom je svaka zemlja imala svog sredovječnog ljigavca s užasnom frizurom i neprikladnim odijelom koji je pokušavao zakucati novinarima. Od Georgije pa sve do Gruzije, činilo se kao da svi imitiraju Trumpa. Ili su barem pokušavali, jer iako su se oblačili poput njega, hodali, govorili i ponašali se poput njega, jednostavno nisu bili baš on. Nijedan EU-kriptočuvar, srednjoeuropski autokrat ili južnoafrički tehnološki milijarder ne bi mogao skinuti Trumpa više nego što bi mogao uvjerljivo obući kaubojski šešir i čizme. Donald Trump bio je istinska anomalija u američkoj politici, jer je njegova ličnost televizijskog biznismena bila prepoznatljivi arhetip biračima koji su htjeli glasovati za bilo koga osim za još jednog političara. Njegova pobjeda 2016. godine pokrenula je novi val, jer je – što je tipično za Amerikance – napravio najveću pomutnju. Tijekom ove zlatne groznice protiv establišmenta, ta mala promjena iz lika svađalice u konferencijskoj sali u lika školskog nasilnika mogla je biti dovoljna da nakratko uzdigne čovjeka tako smiješnog kao što je Boris Johnson, ali nije mogla oživjeti Konzervativnu stranku. Dugoročni uspjeh u eri demokratskog nezadovoljstva pripada političkim autsajderima s imidžom koji na sličan način odgovara specifičnom nacionalnom kontekstu u kojem postoje. 

AfD je zastrašujući jer su mnogi ljudi – mnogi od njih Nijemci – počeli vjerovati da je Njemačku njezina prošlost učinila jedinstveno otpornom na fašističku mobilizaciju. Zapravo, prije nego što su Amerikanci saznali za AfD, biti Nijemac značilo je imati pravi društveni kapital u vrijeme kada su poluzapamćene, samodopadno izrečene nacističke usporedbe

činile 90% cjelokupnog političkog diskursa. No dok je Njemačka do sada uspijevala držati krajnju desnicu izvan vlasti kroz mješavinu političke marginalizacije i pritiska javnosti, sada smo, ipak, gdje jesmo. Sve ustavne prepreke postavljene kako bi se spriječilo ponavljanje povijesti, umjesto toga su stvorile oblik reakcionarne politike koja je najprikladnija za izbjegavanje antinacističkih zakona. Nominalno za “pravu” demokraciju, ali taman dovoljno fašistički nastrojen da zadrži pozornost organizirane krajnje desnice, AfD kombinira retoriku demokratskih pokreta DDR-a iz doba ponovnog ujedinjenja s prizvukom Hitlera. Živi u sivim zonama, kreće se po slijepim točkama, savršeno prilagođen svom staništu. Ako ih Njemačka uspije održati izvan vlasti na neodređeno vrijeme ili prilagodi svoj ustav kako bi stranku učinila u potpunosti ilegalnom, onda bi to učinila samo po cijenu demokratskog legitimiteta; što je dilema u stilu Weimera koju je ideja njemačke militantne demokracije trebala riješiti. 

No, je li ikada bilo nade da bi se zabranom određene vrste stranke moglo smisleno poraziti fašizam? Među politolozima, AfD se često smatra neobičnim slučajem među desnim populističkim strankama zbog nedostatka ujedinjujućeg karizmatičnog vođe. Međutim, ne treba biti politolog da bi se shvatilo zašto se takva figura nije pojavila u Njemačkoj. U međuvremenu su propali svi pokušaji da se pokret MAGA odvoji od osobe Donalda Trumpa. Ipak, niti u jednom trenutku u posljednjem desetljeću nazivanje AfD-a njemačkim Trumpom ne bi podiglo previše obrva. Njihove sličnosti počivaju na onome što predstavljaju unutar svojih političkih krajolika: prijetnju načinu na koji se vodi politika, prijetnju koja dolazi s desnice. Ako je 20. stoljeće završilo gotovo univerzalnim trijumfom liberalne demokracije kao načina strukturiranja slobodnog društva, onda je 21. počelo s analognim backlashom. Desnica u nastajanju nije definirana svojom strukturom vodstva ili koherentnom vizijom društva, već nezadovoljstvom oko kojeg se mobilizira. Bez obzira jesu li bili ekonomski neoliberalni ili neka nova kombinacija nacionalista i socijalista, jesu li bili otvoreno autoritarni ili na van demokratski nastrojeni, dio utvrđene političke tradicije ili novi izazivači: svi su bili podjednako proglašeni desničarskim populistima, a Trump zna kako utjeloviti brend. Zabrana političke stranke ili smrt njezina vođe mogli bi znatno prigušiti pokret, ali nezadovoljstvo ostaje – kao i interesi elite koji stoje iza svega. U tom smislu prijetnja koju predstavlja desni populizam nikada nije vezana samo za jednog konkretnog političkog aktera. 

Kada je Trump prvi put preuzeo Bijelu kuću, on je bio glitch u sustavu, nešto što se nije trebalo dogoditi. Zauzeo je inertni, zahrđali državni aparat na juriš i svijet se požurio da se prerasporedi i prilagodi njegovim nepredvidivim hirovima. Pravi osjećaj panike koji je izazvao kod svojih protivnika ne može se objasniti samo njegovom monstruoznom politikom, s obzirom na činjenicu da je i njihova politika sve očiglednije postajala monstruozna. Umjesto toga, bio je to užas nad etabliranim stranačkim strukturama koje nisu uspjele ispuniti svoju funkciju odabira primjereno monstruoznih kandidata putem odgovarajućih kanala. Trumpova pobjeda 2016. bila je dokaz da kandidata može iskoristiti svoj osobni utjecaj i široko rasprostranjeno nezadovoljstvo kako bi zaobišao velike dijelove stranačkog sustava. Danas je rezignacija zamijenila duh otpora, jer je njegova pobjeda postala samo još jedna mogućnost koju iščekujemo. To možda nije toliko važno imigrantima bez dokumenata ili trans osobama u SAD-u, ali svatko tko je stvarno važan odavno je shvatio da je bolje surfati na valovima nego se boriti s plimom. Do sada su sve vrste američkih elita uspjele svoje miljeničke projekte učiniti kompatibilnima s Trumpom. Ako je njegov prvi mandat poremetio politički status quo, njegov drugi mandat obećava da će biti koristan samoidentificiranim “disruptorima” u Silicijskoj dolini na posve predvidljive načine. Prikladno, konzervativna revolucija funkcionira poput kriptovalute: nikada neće ugroziti uspostavljene strukture moći kao što obećava, ali ako imate novac i uložite ga dovoljno rano, ipak bi vas mogla odvesti na vrh.

Nisu samo u Sjedinjenim Državama političke i ekonomske elite apsorbirale početni populistički šok. Kako se pokazalo, “Amerika na prvom mjestu” nije pobjednička strategija za Europu i između prijetnje ruske ekspanzije i nestalnog, izolacionističkog SAD-a postoji novi zahtjev za europskim jedinstvom. Početno uzbuđenje oko protresanja zastarijelih institucija i povratka u predglobalizirano doba prigušeno je na kontinentu nakon što je Brexit odšepao preko završne linije, poštedivši nas potencijalno desetaka nezgrapnih varijacija sličnih portmanteaua. Ali iako nema puno političkog kapitala u izigravanju lakrdijaša i prodavanju kapa s “Make Lihtenštajn great again” kao da iza toga stoji išta suvislo, to ne znači da je Europa zaustavila svoj pomak udesno. Umjesto da rasturi Europsku uniju, desničarski zamah se usredotočio na njezinu transformaciju. Uostalom, posljednjih desetak godina pokazalo je da su svi alati za osiguravanje tvrđave Evrope odavno na mjestu. Je li doista potreban grubi američki pristup za realizaciju eurofašističkog projekta? Sve što je potrebno je da politički establišment odluči da će, ako će doći do desničarske revolucije, radije biti na strani onih koji je provode. 

U Njemačkoj se centar dosad držao i sve stranke u Bundestagu i dalje odbijaju svaku suradnju s AfD-om. Međutim, kao i svugdje drugdje, cilj ove ujedinjene fronte nije toliko desničarski populizam koliko desničarski populizam. Europska povijest baca tamnu sjenu na sve pokušaje afektivne mobilizacije masa, posebno u Njemačkoj. Zgodno se zaboravlja činjenica da čak ni Hitler – neopterećen bilo kojim prijašnjim Hitlerom – nije došao na vlast jednostavno marširajući na Berlin, već praveći kompromise s legitimnom moći. Ne treba imati iluzija da je antifašistički stav koji danas zauzima CDU/CSU sve samo ne politička strategija nužna zbog pritiska javnosti. AfD se može pokazati previše neugodno sličnim prošlosti da bi ikada postao glavni igrač bilo gdje izvan problematičnog istoka, ali sama njihova prisutnost značajno je pomaknula politički diskurs udesno. Zapadna Njemačka umjesto toga žudi za povratkom “Mamice” u ovim nesigurnim vremenima. Možda ne sama Merkel, ali možda neki drugi kompetentni izvršni tip s malo više životne snage i beskrupuloznom graničnom politikom. Dok Alice Weidel sigurno odgovara zahtjevima za njemačku Meloni ili Le Pen, AfD neće moći preuzeti vlast bez suradnje s “umjerenom” desnicom. Za sada je malo vjerojatno da će se to dogoditi – makar samo zato što konzervativci još uvijek imaju puno za izgubiti, a malo dobiti. Dok se socijalno-liberalna koalicija raspada, CDU/CSU moraju samo sjediti i izgledati lijepo. Bilo je potrebno 16 godina štednje i korupcije da konzervativci izgube izbore i nakon manje od jednog mandata u oporbi, ponovno su u vozačkom sjedalu. Ne zbog bilo kakve percipirane kompetentnosti čak i među svojim glasačima, nego po defaultu jer Njemačkoj ponestaje alternativa Alternativi. 

Čini se bezveznjački isticati pomak demokratskih stranaka udesno dok tisuće hrabrih aktivista riskiraju svoju dobrobit i svoju slobodu da zaustave nacionalnu konvenciju AfD-a u Riesi. U isto vrijeme, vrijedno je zapitati se može li se sličan otpor pružiti protiv politike krajnje desnice da su njezini zagovornici manje uvredljivi za njemačke sentimente. Bez stalnih napora koje civilno društvo ulaže protiv bilo kakve mjere normalizacije, dvojbeno je da bi AfD još uvijek bio toliko marginaliziran politički kao što jest. Umjesto ideološki nekoherentnih i politički nemoćnih koalicija između konzervativaca, zelenih, liberala, socijaldemokrata – a nedavno čak i Strasserovaca – mogli smo prije mnogo godina vidjeti koalicije s AfD-om. Ali AfD nije na vlasti, pa tko je onda odgovoran kada policija tuče aktiviste u Riesi? Tko je nadgledao nasilje protiv propalestinskih prosvjeda? Tko je kriv za njemačku vanjsku politiku i gospodarski kolaps kod kuće? Odupiranje AfD-u svim sredstvima ostaje naša dužnost, ali vrijedi ponoviti da je cordon sanitaire obostrano koristan i za krajnju desnicu i za manje naizgled čudovišnu desnicu. Aktivistički pritisak održava političku marginalizaciju AfD-a, ali ne može se očekivati da će uvjeriti bilo koga tko i dalje podržava stranku. Prijetnja liberalnoj demokraciji u Njemačkoj za njih je prodajna točka; otpor protiv partije samo potvrđuje njezin

autsajderski status. S druge strane, konzervativci se ponašaju kao principijelni branitelji demokracije iako otvoreno podilaze tim istim glasačima. 

Na kraju je liberalni FDP bio taj koji je srušio prvu i posljednju njemačku alternativu desničarskoj vladavini u 20 godina. Ovo je sve samo ne neobično s obzirom na njihovu tendenciju za mijenjanje strana, ali još uvijek predstavlja razlog za zabrinutost. Iako FDP nije aktivno surađivao s krajnjom desnicom od snažnog restrukturiranja stranke od strane Britanaca 1950-ih (pogledajte Naumanna Kreisa), često je napuštao vladajuće koalicije kada je osjetio da vjetar puše na drugu stranu. U kasnim 1960-ima pomogao je u izboru prvog njemačkog kancelara SPD-a, da bi se u 1980-ima vratio ekonomskom liberalizmu. Njihova odluka da se pridruže socijalno-liberalnoj koaliciji prije četiri godine bila je isto toliko značajna koliko i njihova namjerna sabotaža navedene koalicije kako bi sada iznudili izbore. Sudeći prema nedavnim rezultatima na državnoj razini, ishod saveznih izbora u veljači gotovo će sigurno biti vrlo nepopularna koalicija koja će sigurno dodatno narušiti povjerenje javnosti u institucije liberalne demokracije. Ali čak i ako Njemačka uspije obuzdati AfD na neodređeno vrijeme, vrijednost obrane te demokracije je ograničena budući da ta demokracija ne uspijeva proizvesti ništa osim milijuna smrti na svojim granicama. Možda je lekcija koju treba naučiti ta da će u Njemačkoj čak i smrt demokracije još uvijek biti spor, dosadan birokratski skandal, a ne juriš na Capitol kao u SAD-u. Uostalom, što može biti njemačkije od institucionalno legitimiranog zla?


Tekst na engleskom

Enno Jasper


prijevod: Kiša Bizović Grgas

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu.

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na korištenje kolačića. Više informacija.

Da bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo prilikom pregledavanja stranica, te kako bi ona radila ispravno, ova stranica na vaše računalo sprema malu količinu informacija zvanih kolačići (cookies).

Korištenjem stranice maz.hr pristajete na njihovu upotrebu.

Ako odlučite blokirati kolačiće i dalje ćete moći pregledavati stranicu, no neke njezine funkcionalnosti neće Vam biti dostupne.

Što su kolačići?

Kolačići su male tekstualne datoteke sastavljene od niza znakova spremljene na Vaše računalo od strane web stranica koja ste posjetili.

Kolačići omogućavaju stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Oni obično spremaju Vaše postavke (session token) i postavke za web stranice. Nakon što ponovo posjetite istu web stranicu Internet preglednik šalje natrag kolačiće koji joj pripadaju.

Kolačići nam također omogućavaju da pratimo posjećenost i promet na našim web stranicama (pomoću Google Analytics i sličnih alata). Sve informacije koje na taj način kolačići prikupljaju se akumuliraju i anonimne su i ne dijele se s bilo kojim drugim subjektima.

Sve ove informacije mogu biti spremljene jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im Vi niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu.

Close