TEKST
Suvremeni fašizam i antifašističko organiziranje
Naše antifašističko organiziranje ne smije samo biti reaktivno ili elitističko, već mora biti proaktivno i masovno. Jedan taka put je generalni štrajk. Perspektive generalnog štrajka iz razdoblja između dva svjetska rata, gdje su tri europske zemlje suočene s fašističkim prijetnjama odabrale tri različita puta, s tragično različitim ishodima. Njihova iskustva i danas služe kao snažna pouka o snazi, ali i ograničenjima, građanskog otpora i generalnog štrajka.
Suvremeni fašizam
Nedavno smo objavili članak o terorističkoj skupini NSU (link), koja je godinama u Njemačkoj vršila teror i ubila ukupno desetero ljudi, čime predstavlja vrhunac desničarskog terorizma u Njemačkoj zadnjih godina. No, nažalost, ta skupina nije bila jedina koja je u suvremeno doba činila usporediva djela u Europi. Napadi u Norveškoj 22. srpnja 2011. bili su dva povezana teroristička napada norveškog desničarskog ekstremista Andersa Behringa Breivika. Ciljevi su mu bili vladini službenici u Oslu i mladi na ljetnom kampu socijaldemokratske stranke na otoku Utøya. Ukupno je ubijeno 77 ljudi. Prvo je u 15:25 u centru Osla detonirao autobombu ispred zgrade ureda premijera. Eksplozijom je ubijeno 8 ljudi. Dva sata kasnije, na otoku Utøya, Breivik je pucao na sudionike ljetnog kampa omladine socijaldemokratske stranke i ubio 69 ljudi tijekom masakra koji je trajao oko 90 minuta.
U Christchurchu na Novom Zelandu, Brenton Tarrant je 15. ožujka 2019. izveo planirani masakr u dvije džamije, ubivši 51 osobu. Njegov napad nije bio izoliran čin, već pažljivo koncipiran medijski spektakl. Prije akcije objavio je manifest pod nazivom “Velika zamjena”, koji je postao svojevrsna polazna točka za savremeni desničarski ekstremizam. U njemu je propagirao teoriju zavjere o namjernom istiskivanju bijele rase masovnom imigracijom. Još je značajnije što je svoj napad uživo streamao na društvenim mrežama, revolucionizirajući način na koji teror postaje dostupan publici i pretvarajući ga u virusni sadržaj namijenjen širenju straha i traženju sljedbenika. Tarrant je eksplicitno spominjao norveškog teroristu Andersa Behringa Breivika, pokazujući da se radi o transnacionalnoj ideologiji koja gradi vlastiti kanon mučenika i heroja.
Manje od godinu dana kasnije, 9. listopada 2019., u njemačkom Halleu, Stephan Balliet je pokušao izvršiti napad na sinagogu za vrijeme židovskog blagdana Jom Kipur. Iako mu nije uspjelo ući u zgradu, što je rezultiralo manjim brojem žrtava, napad je pokazao druge alarmantne trendove. Balliet je također koristio uživo streamanje, ovaj put na platformi Twitch. Oružje koje je koristio bilo je dijelom ručno izrađeno, uz pomoć 3D printera, demonstrirajući opasnost od “uradi sam” terorizma kojem su dostupne sofisticirane upute na mračnim dijelovima interneta. Osim jasnog antisemitizma, njegovi zapisi otkrivali su mješavinu mržnje prema ženama i migrantima, ukazujući na to kako se različiti toksični narativi online stapaju u jedinstvenu, osobnu ideologiju mržnje.
Treći presudni napad dogodio se u njemačkom Hanauu 19. veljače 2020. Tobias Rathjen je pucao u dva hookah bara, ciljajući ljude migrantskog podrijetla, prije nego što je ubio svoju majku i sebe. Rathjenov slučaj naglašava duboku psihologiju i društvene propuste koji stoje iza ovih napada. On je prije akcije objavio zbunjujući manifest prepun pseudoznanstvenih rasističkih tvrdnji i bizarnih teorija zavjere o globalnoj kontroli uma. Ključno je da je Rathjen već bio poznat policiji zbog prijetećeg ponašanja i navodnog posjedovanja oružja, što ukazuje na sistemske propuste u ranoj intervenciji i sprječavanju. Ovi napadi predstavljaju treću generaciju desničarskog terorizma (nakon neonacističkih skupina i Breivika) – još više digitaliziranu, globalno povezanu i inspiriranu zajedničkim mitskim narativom o kulturnom i demografskom istrebljenju.
Naravno, tu je i islamistički ekstremizam koji je od početka stoljeća u centru globalne pažnje, iako se danas čini sve prihvatljiviji. Od Afganistana do Irana, Saudijske Arabije, Sirije i Palestine. Danas veliki dio vladi u islamskom svijetu čine stranke, organizacije ili dinastije koje su ideološki daleko od antifašističkih ili bilo kojih drugih naprednih vrijednosti i koji manjinskim zajednicama svakodnevno otežavaju ili onemogućavaju život. Nažalost, u zadnjih petnaestak godina, te ideologije su našle svoj put do Europe, gdje su islamistički napada sve češći.
Opasnosti od terorizma do reakcionarnog državnog preustroja
No, surovo nasilje nije jedina opasnost za društvo. Tu je i država koja se svojim monopolom nad nasiljem može prilagoditi svakakvim situacijama. U političkoj teoriji se susreće specifičan marksistički izraz, “reakcionarni državni preustroj”, koji je koristan koncept za razumijevanje političkih razvitaka posljednjih desetljeća. U suštini, on označava temeljito restrukturiranje državnih institucija s ciljem očuvanja postojećeg kapitalističkog poretka u vrijeme kad mu prijeti kriza ili snažan društveni otpor. Marksisti državu promatraju kao “oruđe klasne vladavine”. U kapitalističkom sustavu, to je oruđe “buržoazije” – njeni zakoni, policija i institucije primarno služe zaštiti privatnog vlasništva i održavanju društvenih odnosa koji pogoduju kapitalu.
Ovdje “reakcionaran” nema nužno konzervativnu konotaciju u tradicionalnom smislu. U marksističkoj terminologiji, to je sve što se aktivno suprotstavlja napretku prema socijalizmu i djeluje u korist očuvanja ili čak vraćanja starih oblika kapitalističke dominacije. To je “reakcija” sustava na prijetnju.
A “preustroj” podrazumijeva duboke, strukturalne promjene u državi kako bi postala efikasniji alat za zaštitu statusa quo. Riječ nije o rutinskim reformama. Prema marksističkoj analizi, takav preustroj teži da državu učini: Autoritarnijom (suzbijanjem sloboda okupljanja, štrajka ili medija), represivnijom (jačanjem policijskih i nadzornih ovlasti), manje socijalnom (smanjenjem uloge države kao redistributivnog i zaštitnog faktora), politički isključivijom (zakonima koji onemogućavaju djelovanje manjih stranaka ili opozicije). Možda kome zvuči poznato.
Iz ove perspektive, marksistički analitičar određene političke mjere ne bi vidio kao izolirane reforme, već kao díjelove šireg strategijskog preustroja. Na primjer:
Snažni antištrajkovni zakoni tumačili bi se kao preustroj radnog zakonodavstva u korist kapitala. Sistematsko slabljenje nezavisnosti pravosuđa tumačilo bi se kao pokušaj potčinjavanja sudstva izvršnoj vlasti. Pomicanje proračunskih sredstava od socijalnih programa prema sigurnosnim snagama tumačilo bi se kao promjena prioriteta države s “brige” na “kontrolu”. Iz te perspektive nije teško vidjeti kako bi moćnima odgovarao fašistički sustav koji bi im s najžešćim nasiljem osigurao moć.
No, naravno izraz “Reakcionarni državni preustroj” nije neutralan ili općeprihvaćen znanstveni termin izvan marksističke tradicije. To je kritički, klasno-uvjetovan pojam koji nosi inherentnu osudu onoga što opisuje. Njegova uporaba pretpostavlja prihvaćanje temeljnih marksističkih premisa o prirodi države i društva. U suvremenim demokratskim društvima, uključujući Hrvatsku, takve promjene putem revolucije nisu u skladu s ustavnim načelima. Ipak, razumijevanje ovakvih teorijskih koncepata ostaje važno za analizu političkih diskursa i povijesnih narativa, te za razumijevanje kako različite ideološke škole interpretiraju istovrsne političke procese, kao što su oni kojima svjedočimo zadnjih godina i od kojih nitko ne zna kuda vode.
A mladi?
Mladi su budućnost, a u našim krajevima su već jednom okončali fašizam i spriječili vraćanje kralja. Naravno, partizanski pokret je daleka prošlost i nije vjerojatno da će u Hrvatskoj u bližoj budućnosti itko uspostaviti kvislinški režim (ako već i nije), pa da ćemo opet morati u šumu. No, prema opsežnoj studiji o mladima u Hrvatskoj njemačke zaklade Friedrich Ebert iz 2024. godine, izgleda kao da ni nećemo imati s kim.
Mladi u Hrvatskoj sve češće izražavaju ideološku orijentaciju blago nagnutu prema desnici. Na ljestvici od 1 (ekstremna ljevica) do 10 (ekstremna desnica), prosječna pozicija ispitanika iznosi 5,7 – viša nego u istraživanjima iz 2012. (5,6) i 2018. (5,4). Zanimljivo je da se mladi u Hrvatskoj po tom pitanju ne razlikuju značajno od svojih vršnjaka u regiji, gdje je prosjek 5,67. Muški ispitanici pritom se češće pozicioniraju desno od svojih vršnjakinja. Istovremeno, vidljiv je i porast samopouzdanja: dok se 2012. više od polovice ispitanika nije znalo ideološki odrediti, danas je takvih 22,3%.
Podaci ukazuju i na prisutnost antisemitizma i rasizma. Na primjer, oko 8 posto mladih smatra da Židovi imaju prevelik utjecaj u Hrvatskoj, a čak trećina ispitanika nije sigurna u svoj stav o toj temi, što stručnjaci tumače kao mogući odraz širenja teorija zavjere i nedostatka edukacije. Rasizam se ogleda i u stavu prema tzv. „prirodnoj hijerarhiji“ između crnih i bijelih ljudi. Iako većina mladih (53 posto) odbacuje takvo mišljenje, 10 posto ga podržava, a 25 posto ostaje neodlučno. Žene češće od muškaraca zauzimaju stav protiv takvih ideja, dok su muškarci skloniji prihvaćanju ili su nesigurni. U usporedbi s drugim zemljama regije, Hrvatska se ipak svrstava među zemlje čiji mladi ispitanici izražavaju čak natprosječno odbacivanje rasističkih stavova, zajedno s mladima iz Srbije, Grčke te Bosne i Hercegovine.
Također, dolazak stranih radnika postaje sve važnija, ali i sve osjetljivija tema u hrvatskom društvu. Iako Hrvatska bilježi porast broja stranih radnika, (s projekcijama da bi ih do kraja desetljeća moglo biti i do pola milijuna,) integracija tih radnika otežana je zbog manjka imigracijskih politika te izraženih društvenih tenzija. Studija pokazuje da mladi u Hrvatskoj nerijetko izražavaju rezervu prema kulturnim utjecajima koje donose imigranti. Tek 11 posto ispitanih smatra da imigranti obogaćuju hrvatsku kulturu, dok čak dvije petine mladih vjeruju da hrvatsku kulturu treba štititi od vanjskih utjecaja. Skoro jednako toliko ispitanika nema jasan stav o tom pitanju, a zabrinjavajuće je da takav zaštitnički stav prema kulturi prevladava među najmlađima i onima u dobi od 19 do 24 godine. Uzimajući u obzir stavove o stranim radnicima i rasizmu ne iznenađuje da je nekoliko stranih radnika već napadnuto, i da su napadači u velikoj većini slučajeva maloljetnici ili u ranim dvadesetima. Čak djeca koja u biti samo ponavljaju što čuju od starijih nose drveno “oružje” i viču “Za dom spremni”.
Ovo bi mogao biti početak hrvatske verzije “godina bejzbol palica”: U ranim 1990-ima, Njemačka se suočila s eskalacijom desničarskog ekstremizma i nasilja usmjerenog protiv migranata. Vrhunac tog nasilja dogodio se u kolovozu 1992. u Rostocku-Lichtenhagenu, gdje je na zgradu tražitelja azila bacano kamenje i Molotovljevi kokteli. Nasilje je podržala rulja od nekoliko tisuća mještana, dok su vlasti ostale pasivne i nisu reagirale na vrijeme. Ta klima netrpeljivosti omogućila je dugogodišnje djelovanje neonacističke terorističke skupine NSU. NSU je iz sjene počinio niz ubojstava migranata, pljački i bombaških napada. Njihovi zločini otkriveni su tek nakon samoubojstva dvojice glavnih članova. Tijekom suđenja, ispostavilo se da su njemačke sigurnosne službe imale doušnike u neonacističkim krugovima. Ti doušnici vjerojatno su posjedovali informacije o zločinima, ali ih nikada nisu podijelili s policijom. Propusti i moguća namjerna prikrivanja unutar tajnih službi ostala su najkontroverznija točka cijele afere, koja je njemačku pravnu državu dovela u pitanje. Izraz (“Baseballschlägerjahre”) je popularizirao njemački novinar Christian Bangel 2019. godine. Bejzbol palica simbolizira oružje koje su često koristile neonacističke i skinhead skupine za zastrašivanje i napade. Tijekom tih godina desničarsko nasilje bilo je česta pojava, osobito u siromašnijim i manjim mjestima istočne Njemačke, a mnogi su ljudi zbog straha izbjegavali određena područja. Mnogi su kritizirali i nedovoljnu reakciju vlasti koja nije na adekvatan način štitila žrtve tog nasilja.
Digitalno radikaliziranje
Jedan od ključnih čimbenika današnje radikalizacije mladih (posebno muškaraca) je internet, posebno društvene mreže s njihovim algoritmima usmjerenim na profit. Istraživanje o navikama mladih na internetu, predstavljeno lani, pokazalo je da 40 % djece tijekom radnog dana provodi na društvenim mrežama više od tri sata, a 62 posto tijekom vikenda. Ovoliko vremena provedeno online povećava vjerojatnost izloženosti širokom spektru sadržaja, uključujući ideološki ili ekstremistički materijal.
U Sjedinjenim Državama, krajnje desničarske skupine poput “Proud Boys” već su odavno počele koristiti mainstream platforme i u propagandne i u regrutne svrhe. Te skupine često zaobilaze politike moderiranja sadržaja korištenjem kodiranog jezika, eufemizama i simbolike kako bi prikrile svoje poruke. Posljednjih godina, neke od tih zajednica preselile su se na platforme s manje strogim politikama moderiranja, poput X-a (bivšeg Twittera).
Društveni mediji djeluju kao sredstvo putem kojeg ekstremističke skupine, poput “Proud Boys” mogu ciljati i radikalizirati mlađe korisnike, obično korištenjem memova i kratkih videozapisa koji su lako djeljivi i kulturno relevantni. Neki istraživači primjećuju da je ekstremistički sadržaj često upakiran na ironičan i duhovit način kako bi privukao mlađu publiku. U nekoliko masovnih pucnjava, poput onih u Powayu, Christchurchu, El Pasu i Buffalu, istrage su otkrile da su počinitelji bili izloženi ili su bili uključeni u online ekstremistički sadržaj prije nego što su izvršili djela nasilja.
Isto vrijedi i za islamiste, ali u stvari i za sve druge političke pokrete, pa i one koji nisu ekstremistički ili čak antifašistički. Digitalna prisutnost se danas za pažnju mlađe publike čini bitnijom od televizijske ili čak fizičke. Što također pomaže radikalno desnim pokretima jest da veliki broj mladih ljudi poslije pandemije korona virusa nije mogao razviti socijalne sposobnosti ili etablirati raznoliki društveni što bi moglo spriječiti postepenu dehumanizaciju cijelih društvenih skupina kroz redovito konzumiranje takvih digitalnih sadržaja. U tom kontekstu je i na nama da stvaramo digitalni sadržaj sa antifašističkim i demokratskim karakterom, koji se može suprotstaviti ovom valu mržnje. No, za sprječavanje fašizma potrebno će biti više od toga.
Što onda?
Kao antifašisti se ne smijemo oslanjati na staru slavu (staru osamdeset godina) i očekivati da opća povijesna svijest o strahotama fašizma i liberalna sadašnjost sa svojom političkom kulturom onemogućavaju povijesni revizionizam i društveno nazadovanje. Najbolji primjer tome je izraelsko društvo, u kojem su oko trećina stanovnika direktni potomci žrtava holokausta i time najvećeg fašističkog zločina u povijesti, ali i dalje ne simpatiziraju s ljudima koji su danas u usporedivoj situaciji. Za istraživanje IDI-ja (Israel Democracy Institute) provedeno krajem srpnja 2024., istraživači su pitali: „U kojoj mjeri vas osobno uznemiruju ili ne uznemiruju izvješća o gladi i patnji među palestinskim stanovništvom u Gazi?” Više od tri četvrtine židovskih Izraelaca, njih 79%, izjavilo je da ih to malo uznemiruje ili uopće ne uznemiruje. Židovski Izraelci također su rekli da vjeruju kako izraelska vojska čini dovoljno da izbjegne nepotrebnu patnju. S druge strane, arapski Izraelci imali su suprotno mišljenje, pri čemu je 86% njih bilo uvelike ili donekle uznemireno izvješćima o gladi i patnji.
Tako se i u hrvatskom i regionalnom političkom prostoru ponekad postavlja pitanje odnosa pojedinih političara i stranaka prema vlastitom ideološkom naslijeđu, posebno onom antifašističkom. Jedno od pitanja koje se nameće jest koliko je unuka i praunuka boraca u antifašističkom pokretu danas na vodećim pozicijama u suvremenim konzervativnim ili desnim strankama, te kako oni sami tumače i povezuju to obiteljsko naslijeđe sa svojim današnjim političkim stavovima, posebno u oslobođenim krajevima na moru koji, čini se, nikad nisu bili skloniji fašizmu.
Paralelno, u globalnom kontekstu, primjećuje se kako se povijesni narativi i simboli, pa čak i oni vezani uz antifašizam, mogu instrumentalizirati u suvremenim sukobima. Mnogi, na primjer, ističu kako Rusija u svojoj službenoj retorici o ratu u Ukrajini intenzivno koristi narativ o pobijedi nad nacizmom u Drugom svjetskom ratu, što, prema njihovom mišljenju, degradira i zlouporabljuje to naslijeđe za opravdavanje imperijalističkih ciljeva. Slično, u raspravi o izraelsko-palestinskom sukobu, ekstremne retoričke usporedbe s nacizmom (poput onih koje se ponekad vide u europskoj političkoj polemici) smatraju se neprimjerenim i kontraproduktivnim pojačivačem mržnje, umjesto da pridonose rješenju.
Ovakvi primjeri otvaraju širu temu o odgovornosti političkih elita u korištenju povijesnih referenci i o opasnostima od njihove trivijalizacije ili instrumentalizacije za trenutačne političke ciljeve. No, naše antifašističko organiziranje ne smije samo biti reaktivno ili elitističko, već mora biti proaktivno i masovno. Ljevica u Hrvatskoj, kao i u široj regiji (izuzev Slovenije) od 90ih ne izlazi iz svoje pasivne uloge promatrača i paljenja svijeća na spomenicima kao aktivizma. Moramo se nadovezati na postojeće antifašističke i radničke organizacije koje su također na meti desnog ekstremizma, bili to sindikati, ženske i LGBT udruge ili organizacije stranih radnika. Iz Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) najstrože su već osudili verbalne nasrtaje i fizičke napade posljednjeg vremena na strane radnike u Zagrebu te očekuju brzu reakciju istražnih i pravosudnih organa da bi se poslala poruka o nultoj toleranciji društva na takvo nasilje.
A što se tiče reakcija domaćih radnika na strane, primjerom iz Njemačke (Kako uspješno voditi antifašističku politiku – prije i poslije izbora – MAZ), vidimo da, kako je istaknuo naš tadašnji sugovornik, nije dovoljno AfD-ovcu dati letak na kojem piše da je AfD loš ili da strani radnici nisu prijetnja – to govore svi. Osobni razgovor je naše najjače oružje. Tako možemo stvarno doprijeti do ljudi i uvjeriti ih. Socijalne veze u kvartu, u udruzi ili na poslu – to je jedino što može zaustaviti jačanje desnice i daljnje podjele. Moramo tražiti kontakte sa svim društvenim slojevima, od stranih radnika do penzionera, a posebno s mladima. Pohvalno je da su se i sindikati priključili ovogodišnjim antifašističkim marševima jer bi baš oni mogli spriječiti daljnje društveno nazadovanje i radikalizaciju na desno u nadolazećem periodu.
Generalni štrajk spašava dan?
Za usporedbu, u turbulentnom razdoblju između dva svjetska rata, tri su europske zemlje suočene s fašističkim prijetnjama odabrale tri različita puta, s tragično različitim ishodima. Njihova iskustva i danas služe kao snažna pouka o snazi, ali i ograničenjima, građanskog otpora i generalnog štrajka.
U ožujku 1920., mladu Weimarsku Republiku zadesio je Kappov puč. Nacionalističke postrojbe, odane monarhiji, ušle su u Berlin. Zapanjujuće, službena vojska odbila ih je suzbiti. Ipak, republika je preživjela zahvaljujući jednom fenomenalnom činu građanskog jedinstva: općem generalnom štrajku. Na poziv vlade u bijegu i sindikata, cijela je Njemačka zaustavljena u roku od dana. Berlin je ostao bez tramvaja, struje i vode; cijela zemlja bez prometa i komunikacija. Ovaj masovni, ujedinjeni i nenasilni otpor učinio je pučistima nemogućim upravljanje. Nakon samo 100 sati, puč je propao. No, pobjeda je bila gorka: vojska koja je izdala republiku ostala je nekažnjena, što je pokazalo duboke pukotine u njemačkom društvu.
Dvije godine kasnije, talijanski fašisti predvođeni Mussolinijem krenuli su u “Marš na Rim”. Za razliku od ujedinjene njemačke reakcije, talijanska ljevica bila je duboko rascjepkana između socijalista, komunista i anarhista. Njihov pokušaj općeg štrajka bio je slabo organiziran, izoliran i brzo je ugušen. Kada je krunski trenutak odluke došao, kralj Vittorio Emanuele III. nije imao hrabrosti proglasiti izvanredno stanje. Umjesto vojske, poslao je poziv Mussoliniju da preuzme vlast. Time je fašistički prevrat “legaliziran”, a fragmentirani otpor civilnog društva pokazan kao nedovoljan. Propuštena prilika za odlučan otvor omogućila je dvadesetogodišnju diktaturu.
Nakon vojnog udara generala Franca u Španjolskoj 1936., opći štrajk nije uspio zaustaviti puč, već je postao prvi korak u trogodišnjem građanskom ratu. Ključna razlika bila je u potpunom slomu državnog autoriteta. Dok je u Njemačkoj postojala legitimna vlada koja je pozvala na štrajk, u Španjolskoj se vlast raspala. Radničke organizacije CNT i UGT, nakon što im je premijer odbio pomoć, same su proglasile štrajk koji je istog trena prerastao u opću oružanu mobilizaciju. Radnici su digli oružje iz skrovišta i formirali milicije. Štrajk više nije bio sredstvo političkog pritiska, već početak vojne borbe za opstanak republike.
Ključna pouka iz ovih primjera je da opći štrajk protiv fašističkog pokreta može biti uspješan samo ako prvo dobije masovnu i jedinstvenu podršku (svih relevantnih sindikata i političkih stranaka). Drugo, bude brzo i odlučno proklamiran, prije nego što protivnik učvrsti svoju moć. Treće, odvija se u državi s još uvijek funkcionalnim demokratskim institucijama koje su spremne priznati štrajk kao legitimno sredstvo i podržati ga (kao što je to 1920. učinila legitimna vlada Njemačke). Čim fašizam potpuno preuzme kontrolu nad državnom vlašću (policijom, vojskom), klasični opći štrajk postaje gotovo nemoguć i može biti najviše dio sveobuhvatnog vojnog otpora, kao u slučaju Španjolske. Zato, svi u sindikate, dok još možemo.
Slavko Stilinović
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2025. godinu.