TEKST

Mit o neutralnosti tehnologije

Sprega proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa upisana je u bit tehnologije; prihvaćanje njezinog obličja u kapitalizmu stoga je i prihvaćanje ideje prirode kakvu kapitalizam donosi. Takva priroda nije uvučena u zbilju kao njezin aktivni dionik, kao što to nisu ni radnici na čijim leđima počiva produkcija tehnološke zbilje, ni žene na čijim počiva leđima reprodukcija radnika.

Tehnolozi su do sada svijet mijenjali, a radi se o tome da se on misli, zaključio je poodavno Kostas Axelos. No, mozgovi koji taj svijet imaju misliti naučeni su na linearnost, dok se tehnologija koja ga posreduje kreće u eksponencijalnim skokovima. Ovom srazu pripisuje se gotovo evolucijski značaj, s jasnim pobjednicima i gubitnicima. Ako se tehnologija i primjenjuje na neodgovoran način, ako postaje alat represije i nasilja, to ne odražava njezinu pravu bit. Ona je samo objektivni rezultat suodnosa proizvodnih snaga i nauke, neutralno oruđe čija štetnost ili korisnost ovisi o krajnjoj upotrebi. Mit o toj racionalnoj, razglobljenoj i rastjelovljenoj objektivnosti prožima znanstvenu misao Zapada. Čak i poneke lijeve intelektualne tradicije inzistiraju na „otključavanju“ i „preuzimanju“ proizvodnih snaga u promijenjenim ekonomsko-političkim okvirima, pa tako mislioci i misliokinje poput Paula Masona, Aarona Bastanija i Silve de Mattos u automatizaciji rada vide putokaz prema postkapitalističkom društvu: pošto je smanjila radno vrijeme na minimum, mašina će izvesti revolucionarnu dijalektičku piruetu i premostiti naloge profita.

„Tehnički eros i suprotstavljanje tehnici dvije su strane neshvaćanja biti tehnike.“

Ne uviđajući rad kao subjektivnu suštinu privatnog vlasništva, automatizacija, obrazlaže poslije gornje tvrdnje filozofkinja Blaženka Despot, smjera udaljavanju čovjeka od proizvodnje. Pitanje čovjekova života i potreba time se smješta izvan društvenosti njegova odnosa s prirodom, svodeći samu prirodu na ono statično, segregirano, negirano i drugo. U težnji da taj odnos obradi iz historijsko materijalističke perspektive, Despot odlazi do njegova spekulativnog vrela, one iste pojmovne sheme iz koje Marx deducira kategoriju proletarijata – Hegelove filozofije slobode.

Po Hegelu se svo povijesno gibanje određuje napredovanjem prema slobodi, a izvršava opetovanim negiranjem svojih prethodnih ograničenja. Usuprot aristotelijanskoj logici eliminacije, Drugi nalazi svoje mjesto u vječnoj spirali duha, jer njegova graničnost više ne podrazumijeva isključivanje, već posredovanje prema apsolutu. Iz tog razloga Despot u spisu Što žene imenuju muškim mišljenjem ustanovljava kako „unutar filozofije prije Hegela, žensko pitanje ne može se ni postaviti, niti žene mogu postaviti pitanje slobode, jer kao spol u njoj ne učestvuju.“

Polazište Hegelove filozofije je umnost povijesnog protoka, a priroda kao njezina negacija i drugobitak

pomaže rastvoriti obzor oslobođenja. U prirodnom stanju sloboda ne postoji, govori nam Hegel. Naprotiv, nepravda, sila i tupe strasti vladaju živim individuama u ovom dijalektičkom uzletištu duha. Tek s prvim ograničenjem poriva nastupa i prvo posredovanje prema slobodi, a to je ćudoređe što od združivanja dviju pojedinačnih svijesti, isprva potaknutih nagonima, čini jedan pravni entitet, „opću bitnost“ svih svojih članova. Ta „pravna običajna ljubav“ nije ništa drugo doli – brak. Brakom počinje uspon do obitelji, građanskog društva i, na koncu, države, čiji zakonski i institucionalni objektivitet daje propulziju zbiljskoj slobodi.

Sve naizgled nadiđeno pretvara se u zupčanik hegelijanskog sustava; afektivnost ljudskih bića neće posve nestati u braku, kao što sam brak ne nestaje u državi. Oboje napaja prstenaste sinteze zbilje. Uistinu, država treba obitelj jednako koliko pojedinac treba državu. Obitelj je mjesto društvene, ali i biološke reprodukcije budućih građana, mjesto gdje prirodnost opstoji kao stanje neslobode uglavljeno u intimnost braka. Međutim, balast neprevladane kratkovidnosti subjektivne volje, one tamnice fizikalnosti, ne raspoređuje se jednakomjerno između muža i žene. Štoviše, pravni entitet koji ujedinjuje članove obitelji sadržan je upravo u liku muškarca. Muškarac, piše Hegel, zastupa svoju nuklearnu zajednicu pred zakonom, čime krči put prema objektivnom i samosvjesnom. Žena pak snabdijeva porodicu tijelom, kao ono nepovijesno i partikularno. Spol, ustvrđuje Blaženka Despot, „usprkos nadvladavanju puke spolnosti, biva u porodici sudbina žene“ – ognjište eksploatirane Drugosti.

Zašto je uopće velikan njemačkog klasičnog idealizma, reinterpretiran iz motrišta jedne jugoslavenske filozofkinje, relevantan za osporavanje neutralnosti suvremene tehnologije, i to u prepletu s feminizmom?
Pozicioniranje patrijarhata kao pretpostavke protoka kroz građansko društvo i državu, onako kako to čini Hegel, nije tek spekulativna prispodoba, već trasiranje moderne organizacije života iz idejnog registra. Blaženka Despot razotkriva tu vezu i u njegovim dijalektičkim sljednicima, zbog čega njezina suvremenica, filozofkinja Gordana Bosanac, kazuje:

„Stavljajući pitanje žene u polje jedne filozofije slobode, ona čitajući Hegelovu filozofiju slobode razobličava ne samo povijest jednog tlačenja nego rasvjetljava svjetsko-povijesnu opreku na kojoj ta filozofija počiva: na porobljavanju prirode, uzimanju prirode kao stvari i time ugrađivanju tlačenja u samu pretpostavku slobode, koja se u građanskom društvu ostvaruje kao neslobode bitnih sastavnica svijeta: proletera i žene.“

Sprega proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa upisana je u bit tehnologije; prihvaćanje njezinog obličja u kapitalizmu zato je i prihvaćanje ideje prirode kakvu kapitalizam donosi. Takva priroda nije uvučena u zbilju kao njezin aktivni dionik, kao što to nisu ni radnici na čijim leđima počiva produkcija tehnološke zbilje, ni žene na čijim leđima počiva reprodukcija radnika. Pored fikcije o bešavnoj automatizaciji, njihova uzajamna nevidljivost obrazuje i činjenicu da umjesto emancipiranja od nepravdi – koliko društvenih, toliko i klimatskih – suvremena tehnologija podebljava njezine mnogostruke zapise. Oni eksponencijalni proboji maskiraju tako potplaćen, otuđen, a često i prisilan rad iza digitalnih carstava mošusnih baruna. Nije stoga slučajnost da se procvat jednog od tri sektora s vodećim postotkom milijardera odvija u ekonomskom poretku utemeljenom na nevidljivom reproduktivnom radu, čiju vrijednost Međunarodna organizacija rada procjenjuje na preko 30 posto globalnog BDP-a. Da bi cvjetalo ono objektivno i naučno, priroda se zaključava u limb ekstrakcije i neslobode – podatkovni centri, strojna oprema i umjetna inteligencija oslanjaju se kako na neobnovljive izvore energije, tako i na potrošnu industrijsku armiju. Proizvodnja materijalnog svijeta i ljudi u njemu podređena je kapitalu, a „nepovijesno gledanje na prirodu isključuje i sam proletarijat iz toga da bude povijesno biće“, što je „radikalizirano na ženi“, opservira Despot.

Iz tog razloga sušta prisutnost žena kao izvršnih direktorica ili visokoobrazovanih stručnjakinja u konstelaciji koja tehnologiju podvodi pod sredstvo za ispunjenje oligarhijskih ciljeva nije i ne može biti sukus feminističkih promišljanja; tek kada prodru do orodnjenosti same proizvodnje života, moći će tehnologiju osloviti kao polje društvene transformacije.

Nika Šintić

Tekst je ostvaren uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti za 2026. godinu.