TEKST
Puži, Slobodo, ne treba da letiš
Povijesni revizionizam, brisanje i ponovno upisivanje različitih brojki, uperivanje prstima, zakulisne igre koje su za cilj imale slabljenje antifašističkog stava urodile su današnjim plodom. A imena poput Dušana Džamonje, Ane Bešlić, Bogdana Bogdanovića, Stojana Batića, Iskre Grabul, Slavka Tiheca, Ante Gržetića i mnogih, mnogih drugih, svedena su na najsporednije aktere takozvane projugoslavenske propagande
Prolila se magla nad spomenicima.
Zagonetka ovdje glasi: tko je tu guska i zašto srlja?
Pukotine u kamenu kroz koji gmiže fašizam. Pukotine u stvarnosti kroz koji migolji kiša. Svakom kapi prodire sve dublje u pore zaboravljenih misli, zaboravljenih skulptura. Čeka svoj trenutak raspuknuća.
Davno nestale su mašine žedne pitkog ulja krvi. Pokopane su majke i očevi, sinovi i kćeri. Borci i ubojice, heroji i horori. Oni koji su preostali, oni koji nepomično govore za njih, koji šapću svojim hladnim kamenim i čeličnim formama, uskoro će biti jedini svjedoci. Barem ono što preostaje od njih.
Doba superlativa kojega smo stvorili sami, opisat će spomenike: najljepši, najružniji, najiskvareniji, najherojskiji, najiskonskiji, najodbojniji, najutjecajniji, najzaboravljeniji… intoksikacija plutajućih misli nad plitkom površinom oceana dezinformacija.
Očekujemo li zaista proglas ljubavi prema zaboravljenom nasljeđu od društvenog ustroja koji stavlja imperativ kapitalne dobiti nad empatijom? Koji se punom snagom bori svojim mediokritetom političkih spletki ne bi li iscjedio posljednju kap soka BDP-ovske dobiti. Gdje je moral građanske dužnosti istrunuo pod pritiskom vlage pljesnive politike. Kako bismo takvom društvu voljeli narediti, odrediti, zapovjediti! “Sačuvajte djela ruku vaših predaka!” Mislimo li zaista da nas kravataši, zlatonosioci, blindirano-bmwaši, “homocilindrijakusi” slušaju? Tko tu koga uvjerava i vara?
Zaštita antifašističkih spomenika nije ništa drugo no klatno za tumač političkih i društvenih vjetrova. Kada zanjiše žustro udesno te svojim junačkim zamahom zamlati i smlavi spomenike pred kličučim parolama spremnih domova ili kada to uradi mudrije i suptilnije, gotovo zatišjem političke oštrice ostavljajući svoje nedjelo zubu vremena i zaborava. Donedavno je zub vremena i nagrizao jedno od ključnih očuvanih remek-djela spomeničke parkovne arhitekture i skulpture: Spomen park Dotrščina. Samo zahvaljujući građanskim inicijativama, brojnim udrugama antifašističkog uvjerenja, Dotrščina je zadržala svoju inicijalnu zamisao. Tako je stvoren i Virtualni muzej Dotršćina kao izuzetno kvalitetan fragment stvarnosti, prenesen u virtualnu sferu. Dane informacije, od fotografija i opisa do popisa imena streljanih pojedinaca ostavlja dubok utisak stvarnosti. Možda i dublji od same zbilje. O tome koja je politička opcija trenutno na vlasti ovisi hoće li se gradski čelnici uopće pojaviti pred oštrim bridovima Bakićevih kristala. Koliko će takvi prizori potrajati, pitanje je kolektivne svijesti borbe protiv fašizma.
Težak je zadatak osjetiti toplinu prolivene krvi nad hladnim čelikom.
Predstavljeni smo pitanjima: Čije će pogled pasti na ove riječi? Oni protiv kojih se “borimo”? Protiv kojih uljudno se postavljamo? Za one koji su već uvjereni u svoj cilj, i čiji se cilj neće promijeniti nakon ovih riječi? Individualizam koji nas definira kao produkt kraja 20. i početka 21. stoljeća kao svoj rezultat ima do sad neviđenu podjelu društva u globalnom smislu. Tako i riječi koje dublje kopaju jednu stranu rova, propovijedajući o imperativu očuvanja spomenika antifašističkih vrijednosti, rezultiraju još dubljim rovom suprotne strane. Postaju li ove riječi gorivo rezolutnih fanatika? Uvjeravajući ih još dublje u “obmane” ljevičarstva? Hoće li pojedinci sutra ustati i započeti svoj festival destrukcije, zakapanja ideala anti, i otkapanja ideala pro. Voljeli bismo to, zar ne? Dobiti jasnog protivnika. Dobiti jasne parole s kojima bismo ih posjekli u startu. Osjećati se kao da možemo promijeniti svijet.
Lako je zaboraviti kako zlo djeluje u apsolutima.
Forme koje plesale su vjetrom, forme u prkosu gravitaciji, forme koje su tiho pjevale o stravi svojeg razloga postojanja. Koje ni svojom apstrakcijom nisu uzmogle pobjeći uništenju. Čak i u slučaju neslužbenih brojki koje se pojavljuju do 15.000 spomenika i spomen ploča, količina stvorenoga je neosporiva kao i količina uništenja. Samo je u Hrvatskoj podignuto 6000 spomenika tijekom prošlog stoljeća, dok ih je od 1991. do 2000. od toga uništeno 3000.
Zagreb kao nepokoreni grad, još uvijek broji nekolicinom antifašističkih spomenika. Probijanje obruča Marijana Burgera, Spomenik palim borcima NOVJ-a Tomislava Ostoja, Bakićev Ivan Goran Kovačić na Ribnjaku, ili utopljenog u gradskoj vrevi Strijeljanje talaca Frana Krišinića. Lista se nastavlja još i dalje, no postavlja se pitanje oko skraćenja ili produljenja popisa.
Povijesni revizionizam, brisanje i ponovno upisivanje različitih brojki, uperivanje prstima, zakulisne igre koje su za cilj imale slabljenje antifašističkog stava urodile su današnjim plodom. A imena poput Dušana Džamonje, Ane Bešlić, Bogdana Bogdanovića, Stojana Batića, Iskre Grabul, Slavka Tiheca, Ante Gržetića i mnogih, mnogih drugih svedena su na najsporednije aktere takozvane projugoslavenske propagande. Nekada slavljeni pioniri skulpture koji su zazivali zavist i zapadnih „progresivnijih“ društava, čija imena i djela pronašla su se u nekima od najčitanijih svjetskih časopisa. Avangardne forme, koje danas postaju scenografije nebrojivim izložbama (MOMA: Towards a Concrete Utopia), filmovima (Jóhann Jóhannsson: First and Last Men) ili glazbenim spotovima (Colonia, Kukla, Alan Walker) svojom su apstrakcijom izgubile svoje sjećanje. Postali su fragmenti vanzemaljskih drevnih civilizacija. Upravo fetišiziranje takvih relikta, svelo ih je na nepoznanicu. Dok je opća poznanica da ono što ne razumijemo, toga se bojimo.
Dan antifašističke borbe, 22. lipnja 2023., postaje platforma za očekivani zaplet događaja, kada dolazi do vandalizacije skulpture “Trudna memorija” Sanje Iveković, jedne od nekolicine post-ratnih skulptura antifašističkog karaktera, makar i privremene. Momentalna lopta štampe i mišljenja koja se zakotrljala i na sebe nalijepila sve tabloidne naslove od ultranacionalizma do revolucionarnih pokreta pokrenula je inflaciju značaja djela. Pisati o vandaliziranom djelu postao je vrući obrok gladnih klikova, dok je smrt mladih antifašistkinja pala u drugi plan. Unatoč takvom rezultatu, proizvod je bio izvanredna medijska i time društvena pozornost na antifašizmu, dok je udar kritike pao na leđa počinitelja kaznenog djela. Ovdje prisutna akutna ironija predstavlja jednu od većih suvremenih pobjeda ljevice, u kojoj su vandali sami sebe predstavili kao potpune “sebeljubne kosture”, jasno šaljući poruku o vlastitom trogloditskom stavu pećinskog čovjeka. Spomenik je nakon incidenta u vrlo kratkom roku obnovljen i vraćen u prvotno stanje.
U ovim malim vremenima, koja uvijek su pred sablazanom velikih, utišale su se šake i metci. Uminuli su crveni kao i crni snovi. Od njih preostaju samo karikature. Koliko će nas još ta sreća pratiti, nije jasno. Biti futurolog jednako je biti mašinom za maglu.
“Puži, Slobodo, ne treba da letiš,
Nek tvoje kosti pokrivaju krpe,
Al jednom iznad naše mrtve hrpe
Životom ćeš se Smrti da osvetiš.”
– Ivan Goran Kovačić
Bruno Žganjer Šram
Temat “Političnost prostora: istraživanje međuodnosa strategije i materijalne stvarnosti” sastoji se od sedam autorskih tekstova koji su nastali u suradnji Mreže Antifašistkinja Zagreba i arhitektonskog društva Tristotrojka. Tristotrojku čine redakcije iz Sarajeva, Beograda i Zagreba, a tekstovima istražuju područja arhitekture, dizajna, umjetnosti, tehnologije i kulture.
Tekstovi
“Gdje je nestalo priuštivo stanovanje?”, “Koraci prema priuštivom stanovanju“, “Luksuzno stanovanje je varka“, “Vodič kroz tržište nekretnina za zoomere“, “Želimo li biti junaci Pavlove ulice?“, “Tok misli o potoku i koječemu“, “Puži, Slobodo, ne treba da letiš“
Objavu teksta podržao je Grad Zagreb potporom male vrijednosti za sufinanciranje proizvodnje i objave programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama za 2023. godinu